Daniel Bănulescu: Vrag lovi tvoje srce (ulomak)

Daniel Bănulescu (1960, Bukurešt) rumunjski je romanopisac, pjesnik i dramatičar. Dobitnik je Europske pjesničke nagrade Grada Munstera (Njemačka), zajedno s pjesnikom Ernestom Wichnerom, Nagrade Rumunjske akademije (za roman) i Nagrade Udruženja pisaca Rumunjske (dvaput: za poeziju i za dramu).
Objavio je pet zbirki poezije. Objavio je romanesknu trilogiju pod naslovom Najljepša priča na svijetu, a koju čine romani Ljubim te u dupe, najdraži Vođo, Vrag lovi tvoje srce i Najbolji roman svih vremena. Drame je objavio u knjigama Tko je pobijedio u Svjetskom ratu religija? i Želiš li biti prijatelj Boga?
Preveden na njemački, engleski, francuski, mađarski, bugarski, ukrajinski, nizozemski, španjolski i na druge jezike. Živi kao samostalni pisac.

 

 

 

Vrag lovi tvoje srce

(ulomak)

 

Moto ovoga romana:

„I vidjeh anđela: siđe s neba s ključima Bezdana i s velikim okovima u ruci.

Zgrabi Zmaja, Staru zmiju, to jest Đavla, Sotonu, i okova ga za tisuću godina.

Baci ga u Bezdan koji nad njim zatvori i zapečati da više ne zavodi narode dok se ne navrši tisuću godina. Nakon toga ima biti odriješen za malo vremena.”

Otkrivenje, 20, 1-3

 

 

Poglavlje 1: Ključevi za Tamnicu Bezdana

 

 

Četvrti je travnja 1988.

Gospodar ovoga svijeta, Has Sotona, baca se s nebeskih visina prema Bukureštu. Na deset kilometara iznad grada se utjelovi. Sleti širokim i hitrim koracima po pisti Zrakoplovne luke Otopeni. I izađe na državnu cestu Ploieşti-Bukurešt kako bi našao taksi.

Pričeka pet minuta.

Automobil Dacia 1300, šareno obojan, zakoči na sedam metara od njega.

– Hoćete li me povesti do Bukurešta? – izgovori putnik ugodnim glasom između dva svoja kofera.

– A zašto ne bih, radodajko? Što, tvoj novac imaju uši?

Vozač taksija koji se zaustavio je smeđokos i robustan; zjenice mu sjaje od veselja.

Njegov klijent stavlja kofere u prtljažnik i sjeda na stražnje sjedalo.

Taksist ga, srdačan, nametljiv, s brkovima poput potkove, koji mu silaze do krilaca brade, zadovoljno proučava u retrovizoru i potegne za Bukurešt.

– Poslala te država da radiš u inozemstvu?… Bio si da postaviš crnčugama kombinate na kokosova palma?

– …

– Koliko te nije bilo?

– Dvije godine.

– I odakle se vraćaš?

– …Iz Jemena – reče Vrag prvo što mu padne na pamet.

– Iz Južnog ili Sjevernog Jemena?

– Iz onog demokratskog.

– Ima u Arapčina nafteee!… I jesi dobio puno para?

– Dobio sam puno batina.

– Ima i batine svoja svrha, ako ih imaš gdje da ih umetneš… Imaš žena?

– …

– Možda je tvoja žena nekakav izviđač. Ona od onakvih s kratke noge i sa takva spuštena guzica da kad se kreće briše vlastiti tragovi.

– …

– Ili je možda tako debela da ti je lakše da je preskočiš nego da je zaobiđeš?!

– …

– Imaš ženu?

– I što ako je imam?

– Da si mi tvoja žena donirao kad si otišao, vratio bih ti je kad bih te iskrcao kod kuće. Dao bih ti izvještaj: „Slatko moje, dao si mi je defektnu. Tužna je: Ne mrda s guzica.“

– …

– Ima i onih koje znaju mrdati, ali u tom slučaju ne bi ti zbrisao u Demokratski Jemen… Zašto da ti drugi ostave gaće na tvoj jastuk?!

Iznad taksija nebeski robijaši, ološ nebeske kupole, demoni uličica koje automobil presijeca, salutiraju Velikom Prevarantu.

Plamenici na pećima na imanjima pokraj kojih prolaze sami se pale.

U stajama goveda problijede od straha.

Ho Diablos pažljivo promatra oblike seoskih kuća, zbrljane, kao da su ih pijanci gradili, neke imaju prozore tako nisko da patke kljunovima mogu kucati o njih.

– Gledaš ljepote domovine?

– Mhm.

– Džabe gledaš jer ne možeš ni zamisliti kako izgleda Neta… Uzbudljivija je od socijalizam. Ne možeš se odlijepiti.

– …

– Jesam ti kad pričao o Neta? Sad kad si mi ispričao o ta tvoja, ja ću da ti ispričam o svoja najnovija.

– …

– Prije jedno tri tjedna… u zgradi preko puta na moja zgrada, doselila se neka flundra… Ima muža, jebo mu trenirku njegovu, moš mu dati demižonka na čuvanje: ne pije, ne puši. Bubu se zove. Ali ni na svoja žena, flundra, ne brine…

– …

– Pokupim je ja, prije jedno dva tjedna, na tramvajska stanica i odvezem na posao s limuzina. I bubnem kao usput: „Šta da radim, bre Netuţo, da se pobrinem za tvoja utičnica?“ „Pa evo“, smije se flundra, „ne skidaj pogleda s naših prozora u dnevnoj sobi… I onda kad vidiš da se podiže treća roleta (gledano iz dućana sa sifonima), izvoli doći amo, jer sam sama doma…“

– Pikantna neka flundra.

– Ači! Stani malo, nisi još ništa vidio… Na prozorima u dnevna soba posjedovala je četiri otrcana roleta koje nikom nije dala da ih dodirne, jer bi je inače spopala histerija…

… Prije dva dana, 2. travnja, jer joj je bio rođendan, njezin muž Bubu izvadio je sva ta stara roleta i namontirao druga, nova, koja joj je kupio za poklon, sa željom da iznenadi na Netuţa…

… I iznenadio ju je. Jer pet minuta nakon što je izvadio te stare, i naravno, podigao i onu moju, ja mislio da mi daje znak da je ostala sama. Pozvonio sam na njena vrata, opremljen samo sa gaće. Namirisan i s bocom rakije, zvana „Penzioneri će da zbrišu“, toliko je štetna za etiku i poštenje…

– Kako se zoveš, prijatelju? – upitao ga je Obmanjivač.

– Genel, ako je po volji klijentu… Genel, ako vam nije mrsko.

– Čuj ti babu: Genel!… Šibaj dalje, Genele.

– Otvara vrata Netin muž. A spasilo me to što se točno tada počelo slijevati susjedi sa viših katova i iz susjedni zgrade. Jer pravilo je bilo: svaka roleta bila je dodijeljena na najmanje jedan susjed…

… I kako je nesretnik Bubu promijenio sve, u čitav stan, misleći da je ona telegrafirala znak, nahrupili su svi, neki sa papuča, neki s goli guz, kao da je izazvala poplava na zgradu…

… Vidi na nas taj Netin, kako smo kao skakavci zasuli na peti kat, svi znojni i opremljeni samo s tjelesna kondicija, i on promrlja: „Što je to, ba, pred mojim vratima? Dačijada ?“

– Smanji doživljaj, Genele, jer čitav planet iščekuje nastavak.

– „Striko“, kažem mu, jer sam znao da je on bre medicinski asistent u Poliklinika na Rumunjske željeznice. „Savjet stanara je odlučio da nam ti obaviš liječnički pregled…“

– Čuj ti njega, liječnički pregled… Ima boccaciovski glas, ološ jedan.

– Naposljetku se doma vratila Neta, brzo je smirila na Bubu i mi smo počeli s natjecanja: koji ulaz se najbolje zabavlja? Oni na prvi ulaz skupili su sve pse i mačke lutalice u kvartu i napili ih s mastika…

… Oni na drugi ulaz, gradilištarci, donijeli su s gradilište udarne čekiće i narušili temelje zgrade…

… Ali najluđi je bio majstor Calistrat na treći ulaz koji nam je pokazao kako je radio varijetetske predstave kad je bio veliki šef na Opera. Šakama je probudio svoja teta, svezao joj skije za noge i postavio da nam pleše na stol. Baba, jogunasta, u početku se nije baš trudila. Ali svaki puta kad bi je majstor Calistrat ohrabrio, zaprijetivši joj strujnim udarom s dvije žice, da vidiš kako se raspojasala na svoje bapske pete, da su se od smijeha topili stolci pod nas…

Vrag je odjeven u tijelo četrdesetogodišnjeg muškarca.

Ima sijedu kosu, kratko podšišanu, u rimskom stilu. Njegova sijeda kosa u suprotnosti je s adolescentskom svježinom njegove kože. Njegovo je tijelo visoko 1,95 metara.

Uši su mu pomalo prozirne, tako da se kroz njihove školjke mogu nazrijeti sjene građevina pokraj kojih prolaze: zgrade s crijepovima u kvartu Băneasa, benzinska pumpa, obris trulog keksa Fontane Mioriţa, Vila Marcovici i Casa Scânteii.

– Kad je majstor Calistrat bio veliki šef Opere?

– Ači! Kako to misliš?! Ako nemaš ženu, plaćaš duplo, jer ovaj uređaj broji i kilometri i priče…

… Poslije rata, kad su komunisti preuzeli moć, nisi više mogao ići ni na zahod bez potvrde da voliš na proizvodnju. Tako da je 1950. Gheorghiu Dej postavio majstora Calistrata, jer su zajedno cijepali drva, za šefa na Opera. Imenovao ga je za šef komisije koja je držala audicije za pjevače u Operi…

…Pozvao bi pjevača, ovaj došao marširajući i kad bi upao u direktorov ured, dopao bi šapa trojice profesora: jedan ga je mrcvario s cantom, drugi mu je mjerio kontrapunkt, a majstor Calistrat ga je ispitivao o tokarilici…

…I on bi još i zadržao posao dulje, ali bile su tu i neke debele sopranistice koje ako bi im slučajno ispao jedan guz sravnile bi te sa zemljom. Tako da su nakon dvije godine preostale dvije opcije: ili treba raspustiti Operu, ili treba otpustiti majstora Calistrata…

– Nešto mi govori da je raspuštena Opera.

– Tako je. Jer Opera ne zna tokariti kovinu… Opera je za to kad želiš rasipati novac kojim bi bilo bolje da si požderao pečenje. Ili kad želiš kazniti na djeca: gurneš ih u Operu, a noću od straha se upišaju…

Drugi zastoj prometa našao je taksista na ulazu u Piaţa Victoriei. Iza prozora na desnim vratima prostirao se Povijesni muzej Rumunjske komunističke partije i Muzej Antipa. Među cvjetnim je gredicama između te dvije institucije zemlju preturalo jato mudro se držećih kokoši.

Zvižduci milicajaca: kokoši su napuštene, promet je uspostavljen.

Taksi prolazi, poput balerine koja dlanovima pritišće nakostriješenu suknju, kroz Piaţa Victoriei i nastavlja glatko po Calea Victoriei, poput žive u žili termometra.

– Ači!… Tako da je majstor Calistrat bio spašen, a Opera raspuštena… I kako je sve već uzelo maha, proizvodne su snage krenule s jebeni kijuci i srušile i Opereta i Cirkus i Narodno kazalište i Botanički vrt…

… Od čitavog Zoološkog vrta uspjela je pobjeći samo žirafa koju je čuvar, koji je imao slabo srce, premjestio noć prije i sakrio u crkveni zvonik u općini Căţelu…

… Na jednom svom kraju žirafa im je grickala drveće na Maslinskoj gori, grane datulje i rijeku Jordan, koje su bile naslikane u tom zvoniku, a na drugom svom kraju obogaljivala je kopitima na mještani koji su se previše približavali…

… Žirafa je navukla nesreću na mještane u općini Căţelu.

– Kakvu nesreću? – uzdahnuo je Ho Diabolos.

– Jedne noći, đakon se napio i zaspao u crkvi, a kad je pukla zora, učinilo mu se da su sve te mrlje na žirafi karte koje će im pomoći da otkriju blago…

… Đakon je pozvao čitava općina i pokazao im da je crtež, koji je počinjao na lijevoj nozi straga i završavao se na vratu žirafe, uistinu savršeno nalikovao Velikoj ulici u Căţeluu. I da su duž nje označene točke na kojima će dakako pronaći toliko blaga, da će moći ugraditi zlatne zube i konju…

… U tjedan dana mještani su sastrugali Velika ulica sve do tla. A kad su u osmi dan podigli i malj da vide što se nalazi pod Velika ulica, pale su im beretke s glava od čuda kad su u sisi zemlje iskopali ne kofere nakrcane zlatnicima i draguljima… nego…

– Što? – pridonio je putnik ostvarenju trenutka vrhunca priče.

– Nego neopisivi švicarski grad.

– Švicarski, moš mislit – zahihotao je Rušitelj.

– Švicarski – švicarski. Poljubio me u hemoroide, frćko, ako lažem. Čitav švicarski grad, sa sve lampe upaljene, sa svi konji upregnuti u tramvaje s konji i sa svi natpisi s nazivi ulica na kojima je svaki glupan mogao pročitati švicarski…

… S gardistima s brkovima u obliku vilice. S damama koje stoje iza stakla butika s porculanom, živčane što im više nitko ne mrsi mačkicu. I s gospodom koji se čitav dan voze u svoje tihe limuzine, koje su se samo po popločani bulevari drznu biti čujnima i ispuštati mrmor kao izvor vode.

…“Ove očito ne bi mogao prisiliti da se upišu u Zadrugu“, valjali su se od smijeha mještani, preokrenuti stražnjicama prema gore, s torzima zabodenim duž golema procijepa buljeći svaki noć u švicarski grad…

… Oni s više muda čak su gurnuli dlakave šape unutra, upecali si njemačka sobarica, odteglili je kući i s njom protresali tvorevine na naše socijalističko društvo…

… Drugi su se, nemoćni, zaljubili. Čitav su dan slali signale zrcalima suhonjavim Švicarkama, bez ikakvih sklonosti cicama ili guzicama, ali s dignuti nosevi, što je kretene još više uspaljivalo…

… A kad su ti zaljubljeni počeli silaziti po plahtama, zavjesama, užadi u grad ispod, to je potaklo partijce i sekuriste iz te općine na pojačani nadzor, područje su ispunili milicajcima i otišli su dobiti noga u dupe i zapovijedi iz Vrhovnog rukovodstva partije…

… Tri je dana Vrhovno rukovodstvo partije i države razmišljalo kako da riješi problem. Postajala je opasnost da će, kroz te procijepe, čitav rumunjski narod pobjeći u inozemstvo u jednom danu…

… Jednog je utorka Rukovodstvo pozvalo Vojsku. Potjerali su mještane. I vlastitim su rukama digli u zrak čitavu općinu Căţelu…

… Ači. Možeš zamisliti kako su se koščate Švicarke iznenadile kad im se umjesto Rumunja s kojima bi se ševile, na glavu sasula sva prašina županije?

… Tako im i treba kad se bakću s Kormilarom … Ni vrag ih se ne bi više mogao sjetiti… Ali kad šećeš po oranicama, gdje je nekoć bila općina Căţelu, osjećaš kako se odispod flundre još uvijek ne smiruju i pokušavaju ti ubaciti svjetlo iz svoja zrcala u oči…

… Ali hajde reci, vilin-konjicu, gdje točno želiš da te odvezem u Bukureštu?…

Taksi je prošao cijelu Calea Victoriei, sada izlazi iz Piaţa Naţiunilor i ide prema Piaţa Unirii.

Na 15 metara ispred taksija debeljuškasta plavuša silazi, kao u snu, s pločnika paralelnog s koritom rijeke Dâmboviţe i prelazi ulicu prema stepenicama Palače pravde.

Genel ne propušta priliku. Ubrzava i kao da želi popeti se autom sve do linije koja joj dijeli čelo od kose. Zaustavi se u zadnji čas, na tri milimetra od njezine suknje i isturi glavu kroz prozor.

– Ženo, ovaj auto gazi, nije ti to neki jebač! Džaba se bacaš pod kotače… Dabogda te ja silovao!

Iznova ubrza, uspori pokraj vitke brinete koja čita neki članak u novinama, podiže prst i obraća joj se trezvenošću čovjeka koji objavljuje kakav zakon fizike:

– Tebe ću da jebem u srce!…

Šareni taksi napušta Piaţa Unirii, zaokrećući nadesno, prema restoranu Budimpešta.

Has Satan komentira ležernim tonom.

– Sva slava žena u povijesti temelji se na činjenici da su one neprijatelj kojega, nakon što ga pobijediš, možeš pojebati.

– I što? Ako je neprijatelj muškarac, ne možeš ga pojebati?

– …

– Ja sam jedini tip za kojeg znam da je išao u zatvor zbog svojih uvjerenja. Volim maznuti i žene i muškarce u dupe.

– Imaš divan karakter… Ali, poznaješ li Bukurešt?

– Ma da poznajem li ja Bukurešt?!… Ljepotanko, bio sam dispečer kad sam služio na vojska u vatrogascima. Napamet sam naučio svako stablo ili rubnik, jer sam morao znati ima li mjesta da prođe šmrk s voda i da vam ugasi čarape u ormaru.

– …

– Tako da ja znam i na koju je stranu počešljan muf od svaka žena u Bukureštu.

Taksi prolazi kanjonom koji su stvorila dva niza zgrada, u čijim prizemljima rastu golemi repovi za namirnice, a na višim katovima, pričvršćene za zid, gigantske crvene parole, ispisane bijelim slovima, koje slave obilje koje je donijelo višestruko razvijeno socijalističko društvo.

„Rumunjski je odabir
socijalizam – napredak – mir.“

piše iznad jedne trgovine mliječnim proizvodima, u kojoj, naravno, uopće nema nikakve vrste robe.

Iznad repova koji su se stvorili ispred jedne od trgovina „Namirnice“, u kojima 200 ljudi čekaju ne znajući kakvi će se proizvodi ondje prodavati, parola otkriva:

„Ceauşescu – heroizam,
Rumunjska – komunizam.”

– Još malo pa će si ljudi od gladi požderati meso s vlastite noge – znalački je komentirao vozač one koji su se nizali u repovima. – Tako im i treba kad su bokci.

– Koliko ti zarađuješ po danu?

– Pa, 100 od plaće. Oko 150 od manče… Dođe mi oko 300 po danu.

– Jesi li ikada zaradio 1000 u danu?

– Samo kad bi si dao iznajmiti organizam da roka bogate babe.

– Želiš li ući u dil sa mnom?

– Kakav dil, draga mačkice?

– Iznajmit ću te za sljedećih sedam dana. Tebe i auto. Od jutra do jutra bit ćeš mi vozač, vodič i sluga… Ali za to ćeš dobiti najveću plaću ikada isplaćenu u Rumunjskoj… Platit ću ti ne 1000 leja, nego 10 000 leja za svaki dan.

– Ne seri?!

– Evo ti – stavi Has Satan na naslonjač prednjeg sjedišta stotinu plavih novčanica s otisnutim likom Nicolaea Bălcescua i povezanih s trobojnom uzicom. – To je tvoja plaća za sutra… Ako se pojaviš sutra na poslu, zaradit ćeš i ostatak za ostale dane. Ako se ne pojaviš, govorit ćeš da si se danas vozio pod zemljom sa žirafom koja ti je dala jedno od svojih blaga.

– …

– Prihvaćaš li?

Ruka se hitro ispruži, zgrabi i zatim pusti da svežanj novih novcatih novčanica padne između dvije debele butine koje su se nalazile na vozačkom sjedištu.

– Daj ovamo, njihovom tatici, Dragi Šefe.

– Služit ćeš mi vjerno?

– Tvoj sam čovjek, sedam dana plus ovaj… Ako nisu krivotvoreni, zaljubit ćeš se u moj karakter, Kapetane.

– Zašto me nazivaš Kapetanom?

– Nismo li mi drugovi po oružju?

– Naravno da da. Ali kakvom oružju?

– Šakama i šemama koje primjenjujemo na glupane… Jedni su kapetani na brodovima, drugi su kapetani vojnicima. Sedam dana ti ćeš biti Kapetan na ovaj taksi, a ja ću biti tvoj General… Na koju adresu zapovijedaš da te odvezem, Kapetane?

– Odvezi me, ti…

– Ţaca. Ţaca Genel, ako vam je milo, Dragi Šefe. Zapovijedajte!

– U Ulicu Perone, broj 333.

– Samo jednom trepni, Kapetane. I kad otvoriš ponovno oči, već sam jednim kotačem u tvoja želja.

Automobil u kojem Genel radi najneobičnije je obojan taksi u glavnom gradu. Originalno je Dacia 1300 bila posve žuta. Ţaca je u crveno prvo obojao dvoja prednja vrata, a zatim prednji poklopac, onaj koji prekriva motor, a naposljetku i stražnji poklopac, za prtljažnik.

To je rezultiralo žutim automobilom preko kojega je golema nevidljiva ruka otisnula iskrivljeni križ čija je crvena boja nemilosrdno bola oči.

Kad ga se zaustavi u prometu, Genel voza milicajce, objašnjavajući im da je to novi model automobila koji pripada Taksi-poduzeću. Nitko ne bi pomislio da je na državnom automobilu zapalio plamen tom drugom bojom, nemajući za to nikakvo odobrenje.

Has Satan na ovome putovanju nosi rep dug dva metra, koji drži omotan oko tijela pod odjećom, i koji mu može služiti kao teleskopska ruka.

Vrh repa izvukao je kroz ovratnik košulje te mu počiva na lijevom ramenu poput sokola.

Taj vrh repa sastoji se od klupka niti kao od svile, tako crnih da katkad zasjaje plavo. Tu i tamo klupko niti se trzne, kao da u njegovoj nutrini pulsira srce.

– I koga želiš da ubijem za taj novac?

– Zašto da ubiješ? Vratio sam se u Rumunjsku da činim dobro ljudima, ne da ih kasapim.

– Reci mi svoju tajnu, Dragi Šefe. Jer smrdi izdaleka da je imaš. Ne možemo biti dobra ekipa, ako mi ne ispovijediš na svoja tajna.

– Što ja znam?! Najučinkovitija je laž, često, istina… Tako da ću ti otkriti istinu…

– Otkrij mi ju. Ne izašo iz ovaj taksi ako mi je ne otkriješ.

– Jedan je moj prijatelj saznao da će biti zatvoren… Zna točno i u koju će ćeliju biti bačen… Tako da je odlučio izraditi si unaprijed ključ tamnice, kako ne bi smetao čuvarima kod bijega.

– Nevolja je u tome što su čuvari nedokazani i ne bi mu nikad dopustili da si kopira ključeve.

– Točno. Dakle, moj si prijatelj ne može nabaviti tajne ključeve, ni sada, jer su brave tamnice pomno čuvane. I, naravno, neće uspjeti ni tada kad će mu staviti lisice i baciti ga iza rešetaka.

– Imat će kompliciran život u zatvoru.

– Imao bi. Da moj prijatelj nije prošle godine ovdje, u Bukureštu, posjetio veliku vračaru, koja mu je otkrila da si može izraditi ključeve i na daljinu.

– Kako to na daljinu?

– Ako imaš dobru vračaru na svojoj stranu, najprecizniji se ključevi izrađuju na daljinu.

– Na koji način?

– Tajna izrade je sljedeća: U Bukureštu postoji tri, devet ili petnaest osoba koje ćemo, da nam bude lakše, nazvati Začarani kraljevi ili Tajni kraljevi grada – koji imaju sljedeću osobitost:…

– Kakvu osobitost?

– …Uzmeš li kalupe prema njihovim lijevim ušnim školjkama i poredaš li te kalupe na određen način na metalne šipke, tako ćeš dobiti oblik ključeva kojim će moj prijatelj moći pobjeći iz tamnice koja se zove Tamnica Bezdana.

– Kakav dasa taj tvoj prijatelj. Idemo i njega negdje pokupiti?

– Moj je prijatelj trenutno zauzet zaključivanjem najvećih poslovnih pregovora oko nafte u ovoj godini s Demokratskim Jemenom.

– Ima li on žena? Ja bih isto poslovno pregovarao s njom.

– Zato me sa suzama u očima zamolio: „Has, uzmi koliko novaca želiš. Uzmi što god ti treba. Odi u Bukurešt umjesto mene i spasi mi život. Ali ne vraćaj se bez ključeva koji će mi omogućiti da pobjegnem iz najužasnijeg zatvora na svijetu…“

– I kako ćemo naći te statiste, prema njegovim ušima koji će nam trebati da prema njima izradimo ključevi?

– Za pronalazak Začaranih kraljeva, imamo tri indicije: …Prvo, imam njihova imena napisana na papiriću koji je ispao iz džepa Arkanđelu Gabrijelu.

– Zajedno ste ovce pasli, ti i Arkanđeo Gabrijel?

– Drugo, velika vračara dala mi je sljedeću informaciju… Jesi li ikad čuo za potok Bucureştioara?

– Kako da ne, Obožavani Šefe?! Mnogi kaže da se zbog njega urušavaju neke uličice u centru Bukurešta. Ali nije sasvim jasno zašto se to događa.

– To se događa zato što je Bucureştioara bio potok koji je prije 500 godina tekao kroz centar Bukurešta. Ali ne zna se točno zašto se, prije 200 godina, potok stanjio, sišao pod zemlju poput zmije i nestao s karata.

– I?

– No, naša dobra vračara uvjerila me da svi Tajni kraljevi stanuju uzduž zaboravljena korita potoka Bucureştioara.

– Pa ako je zaboravljen, kakve koristi od njega?

– Ne pamti ga više nitko osim nekih starih karata koje sam se mudro dosjetio ponijeti sa sobom.

– A treća indicija?

– To je više uvjet nego indicija: Sve kalupe prema lijevim ušnim školjkama treba prikupiti baš na dan kada su Začarani kraljevi počinili grijeh.

– Što je to grijeh, Savršeni Šefe?

Taksi prolazi ulicom Olteniţei, iza njega se, s lijeve strane, strese groblje Bellu, a suprotno od njega, Židovsko groblje.

U tjesnacu zgrada koje nadvisuju s jedne i druge strane aveniju Olteniţei, rijetke Biblije što se nalaze u stanovima padaju iz zakutaka gdje su skrivene i, čim se taksi približi, otvaraju se uz pucketanje na mjestu knjige Otkrivenja, poglavlje 20, odlomci 1, 2 i 3, ondje gdje duhovni i čulni pogled mogu čitati:

„I vidjeh anđela: siđe s neba s ključima Bezdana i s velikim okovima u ruci.

Zgrabi Zmaja, Staru zmiju, to jest Đavla, Sotonu, i okova ga za tisuću godina.

Baci ga u Bezdan koji nad njim zatvori i zapečati da više ne zavodi narode dok se ne navrši tisuću godina. Nakon toga ima biti odriješen za malo vremena.”

– I gdje ćeš stanovati u ovom razdoblju?

– Kod vračare o kojoj sam govorio. Ovdje, u ulici Perone 333. Na papiru je profesorica rumunjskog i engleskog i zove se Maria Nicolici. Ali na balovima demona zove se vračara Omoroaica .

– A kako se ti zoveš?

– Mugurel Has Florescu i naftni sam inženjer, a Rom Petrol me poslao u Demokratski Jemen na rad na pet godina.

– Mugurel je bilo tvoje ime u vrtiću. Pustimo da umre Mugurel, a tisuću godina da nam živi Dragi Has. Tako sam te prekrstio. Sam si otpjevaj „Sretan imendan“, jer ja nisam baš u formi.

Genel naglo skrene nadesno i njegov automobil, nalik šarenom konjiću, prolazi koritom ulice Stoian Militaru.

Stoian Militaru je mirisna arterija s nediscipliniranim kućama, izgrađenima ne u pravoj liniji, već prema tajnovitoj geometriji hira, gdje domaćice prelaze dvorišta, vozeći slalom kroz dućane drvetom, golubinjacima, slojevima zemlje omeđenima ciglom, rastavljenim automobilima odjevenima u hrđave plašteve, samo kako bi otvorile vrata od letava kako bi uz grabu stavile sadržaj svojih lopatica, punih vrućeg pepela, sastrugana iz nutrine peći od terakote.

– Skoro smo stigli, Dragi Šefe. Izdaj zapovijedi svojem Generalu, koji te ljubi kao zjenicu oka svoga.

– Budi sutra u 11 ujutro ispred kuće na adresi Perone 333. Evo ti novac i za danas i za sutrašnji benzin – i Stara Zmija, odjevena u tijelo muškarca s prozirnim ušima i bijelim trepavicama, stavi novih deset novčanica od 100 leja na sjedalo desno od vozača.

Ulica Perone je još seljačkija ulica, s ovcama, patkama, guskama, purama i kokošima, koje djeluju u vrtovima, ali organiziraju i izlete na sredinu ulice, s minijaturnim kukuruzištima iza ograda i s visokim busenjem trave koje raste u pukotinama arterije popločane riječnim kamenjem.

– Čekaj malo, Kapetane. Ja sam ti ispričao hrpetinu opasnih stvari o sebi i prepustio sam se u tvoje ruke.

– …

– Da budemo kvit, reci i ti meni barem neku gadariju koju si učinio i za koju bih te mogao baciti u zatvor.

– Što ja znam?!… Jesi li kad jebao mrtvaca?

– Šta bre, jebao si mrtvaca?! Koji si ti dasa. I, je li fino?

– Bolje je jebati smrt. Ali može proći i s mrtvacima.

 

 

S rumunjskoga preveli (za Udrugu KURS):
Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu

Leave a Reply