Răzvan Rădulescu: Teodozije Mali

Rădulescuov roman autentično je svjedočanstvo jedne raskošne mašte, ali i dokaz tomu da i najneobičnije fikcionalne konstrukcije teško nadmašuju surovost stvarnosti iz koje su na ovaj ili onaj način ponikle. Smješten u bajkovit, iz vremenskoga i prostornog kontinuuma izmješten svijet koji geografiju današnje Rumunjske miješa s fantastičnim zemljopisom neobičnih kraljevstava – poput onih zelenih i plavih mrava – Teodozije Mali predstavlja groteskom i apsurdom te finim humorom iscrtanu parabolu političkog života suvremene države: grubu borbu za moć vođenu preko leđa tihe većine. U tome mu pomaže galerija briljantno osmišljenih, urnebesnih antropomorfnih i zoomorfnih likova koji – često na hiperboličan, bajkama svojstven način – utjelovljuju različite funkcije iz javnog života. Osim samoga Teodozija, prijestolonasljednika za čiju se sigurnost brine opunomoćeni tutor Mačkopas Gavril, tu su i svojevrsni dvorjani Utvara Otilia, Sova Kaliopi i Minotaur Samoil kao i uzurpatori Soma Protektor i Otto iz Ottoburga, a nad svima bdije misteriozno božanstvo oscilirajućih moći: strašni zmaj Veliki Monstrumić.

Rădulescuov prijemčiv stil i scenaristički vješto vođenje priče opčinjavaju već u prvim rečenicama, i ne napuštaju nas do samog kraja.

 

Răzvan Rădulescu
Teodozije Mali
Uvez: Meki uvez
Broj stranica: 424
Format: 13,5*20
ISBN: 9789533047331

Izdavač: V.B.Z. d.o.o.Godina izdanja: 2015.

Europom u 30 knjiga

 

 

Recenzije: 

Dragan Jurak, Moderna Vremena

Vjeran Stojanac, KLFM

 

VI. Gozba

Usprskos raskošnim pripremama koje su Mačkopas i Teodozije poduzeli za doček Soma Protektora (čitava je rezidencija bila poplavljena, jastuci na divanima i kuhinjske salvete polagano su se ugibale u plavim strujama, a tepisi su se odizali s poda deset ili čak dvadeset centimetara i usporeno vijorili), ovaj je, bilo iz pretjerana opreza, bilo stoga što se htio provesti na malo neobičniji način, došao u vlastitom putnom akvariju i zatražio da se gozba odvije pod orahom.
Mačkopas se ceremonijalno prilagodio i iznio uz Teodozijevu pomoć dugačak stol.
– Stolci nisu potrebni – niječno pokaže rukom Som Protektor iza stakla svojeg prostranog akvarija. Uistinu, kroz ne odveć bistru vodu akvarija – jezersku vodu, pomisli Teodozije – nazirao se stolić sa savijenim nogama na kojem su stajala tri tanjura postavljena jedan preko drugog, jedan dublji za juhu, drugi plitak za glavno jelo i posljednji, manji, za desert; posuda za vino s nožicom i odjeljkom za kocke leda; fotelja u kojoj se izvalio Som Protektor, veoma nalik onoj koju je Teodozije vidio na dnu Hladnog Jezera, ali vjerojatno lakša. Somov je akvarij također sadržavao jednostavan radni stol, pijesak i jezerski mulj koji se vrtložasto odizao s dna kad god bi se Som promeškoljio u svojem prijestolju, dvije posude s nitastim slatkovodnim biljkama i složen uređaj koji se sastojao od savitljive cijevi, lijevka i mnogo prstenova od kaučuka, koji je služio ribi da ju se čuje kad bi izvoljela govoriti. Preko akvarijskog stakla mogli su se povući raskošni zastori obješeni o niti čiji su nabori sada bili sklonjeni u stranu. Čitava staklena konstrukcija, sa svime što je sadržavala, bila je postavljena na metalno postolje iz kojega su na obje strane izlazile dvije čvrste ručke vješto ukrašene. Uz pomoć tih ručki akvarij se mogao podići i nositi amo-tamo. Zbog tog ne baš ugodnog posla (jer mora da je akvarij, sa Somom u njemu, veoma mnogo težio), debelu su ribu pratili, osim drugih šest riba nižeg čina, četiri ribe nosača, koji su također bili u svojim akvarijima. Naravno, akvariji koji su osiguravali prirodni medij onih koji su prevozili Soma Protektora bili su manje luksuzni i bez ikakve opreme: nisu postojali ni stol ni stolac ni posuda za vino (uostalom, ribe nosači nisu stavili ništa u usta za čitava trajanja gozbe). Njihovi akvariji više su nalikovali nekakvim staklenim oklopima kroz koje su ruke i noge izlazile van, stegnute oko zglobova brtvama od kaučuka i prstenastim vijcima. Konstrukcija akvarija je nesretnim ribama praktički onemogućavala da sjednu i, kad im je Mačkopas dao znak da se smjeste, četiri nosača su nervozno trzala nogama i ustima proizvodila komentare u obliku mjehurića koji su se skupljali na površini vode.
– Što piješ? – pitao je Mačkopas Soma Protektora.
– Što pijemo? – okrenuo se Som prema šestorici savjetnika koji su sjedeći na svojim podvodnim stolcima znalački razmatali salvete na krilu. – Ništa? Kako želite. Ja ću vino.
– I ja ću vino – reče Teodozije, sjedeći na drugom kraju stola, točno nasuprot Somu Protektoru.
Mačkopas mu nalije dva prsta vina u čašu, svoju čašu napuni do vrha i prelije sadržaj treće preko ruba akvarija, u vodu koja je sadržavala Soma. Vino se prostiralo u debelim nitima i sišlo lelujajući poput meduze do ribe koja je otvorila usta i progutala dio tekućine.
– Živjeli – kaže on – a ako vam se da držati zdravice, izvolite.
– Ja bih želio nazdraviti – začuo se kroz lijevak glas jednog od savjetnika. – Iako nemam vino – kaže on ljubazno ustavši – htio bih zaželiti Velikom Teodoziju dugo kraljevanje i uvjeriti ga da, iako smo nekoć mi, ribe, kovale zavjere protiv njega, sada bi čitavo Hladno Jezero za nj dalo život – ili barem ja tako držim.
Som se smrknuo lupkajući prstima po stolu.
– Jesi li završio? – upita on savjetnika.
– Začas ću, veliki Some Protektore. Htio bih još samo dodati da smo jučer, nakon odlaska Velikog Mačkopsa, potpisali dogovor s Modrim Mravima u vezi iskorištavanja rudnika soli. I sa Zelenim smo Mravima u Filiaşiu imali plodonosan susret…
– Samo trenutak – prekine Mačkopas savjetnika – da se načas vratimo na Petrilu. Kad…
– Zašto da se vratimo na Petrilu? – zamjaukne Som Protektor prema Mačkopsu, a zatim se okrene savjetniku i prostrijeli ga pogledom. – Ovdje smo kako bismo se zabavili, a ne da razgovaramo o politici. Pogotovo zato što nam ona truje živote.
– Slažem se, nećemo o politici – reče Mačkopas. – Želim samo znati što je sa rudnicima soli.
– Ja ću ti objasniti – reče ljubazno Som. – Sjedni – obrati se savjetniku. – I baci akustičnu cijev. Odmah. Baci cijev. I vi, svi bacite cijevi. Molim vas nemojte mi zamjeriti – nastavi on, okrenuvši se prema Teodoziju i Mačkopsu – ali više ne mogu podnijeti savjetnike kad otvore usta. Jako su licemjerni. Nešto ih pitaš i oni se počnu izmotavati, da, Veliki Some Protektore, ti si naš gospodar, i sve tako. Nikad ne mogu od svojih podanika čuti iskreno mišljenje. Zato im oduzimam lijevke, jer su tako primorani jasno mi odgovoriti: kimnuti glavom: da-ne.
Uistinu, ribe-savjetnici bacili su van cijevi s lijevcima, koji su uz tresak pali u travu, i sada su neizrecivo tužno gledali svoga gospodara.
– Hajde recite, bando lopovska – zagrmi Som na njih, što je potaklo mreškanje vode na površini akvarija. – Želi li još koji od vas održati zdravicu?
Ribe niječno kimnu glavom.
– Ponavljam pitanje: želi li itko od vas održati zdravicu?
Uznemireni, savjetnici su se međusobno konzultirali pogledima, a zatim, sumnjičavo, potvrdno kimnuli glavom.
– Ne igrajte se sa mnom – zagrmi Som i šestorica počne drhtati poput pruta, okrećući glavom u svim smjerovima. Som ih prostrijeli pogledom, a zatim se opusti u fotelji i počne se smijati. – Dobro, i to smo razjasnili. Uzeo bih šniticu šunke, ako bi bio tako ljubazan, Gavrile. Htio bih da makneš peršin odozgo, zapinje mi u grlu. Htio bih da mi je poslužiš ti, Teodozije.
Teodozije se prene. Vino ga je lagano omamilo i on je uronio u slatku dosadu. Digao se sa svog mjesta, uzeo šnitu šunke koju je otresao od zelenja i bacio je u akvarij Soma Protektora. Ovaj ju je promatrao kako polagano tone, i izmjenično sijevao pogledom prema Teodoziju, očito nezadovoljan načinom na koji mu je Teodozije bacio komad mesa, a zatim, kad je šunka dospjela ispred njegova nosa, hapne je zatvorivši oči.

 

S rumunjskoga preveli:
Adrian Oproiu i Ana Brnardić Oproiu

Leave a Reply