M. Blecher: Događaji u neposrednoj irealnosti

Životopis rumunjsko-židovskog pisca M. Blechera savršeno se uklapa u formule romantične biografije (umro mlad, za života patio u bolesti, nakon smrti zabranjeno objavljivanje njegovih djela, spašen od zaborava desetljećima kasnije), a njegova je osoba, kako piše jedan od njegovih suvremenih rumunjskih proučavatelja u studiji Viaţa lui M. Blecher: împotriva biografiei (Život M. Blechera: protiv biografije) kritičar Doris Mironescu, transcendirala u blecherovski mit o piscu kao utjelovljenju duhovnog mučeništva. Drugi je pak kritičar, Radu G. Ţeposu, svoju knjigu o Blecheru naslovio Patnje mladog Blechera, smjerajući na katkad zamagljenu, katkad sasvim otvorenu poveznicu između Blecherovih patnji u bolesti i njegova pisma, između, dakle, ambivalentna odnosa između piščeva života i njegova djela. Iako je bolest nedvojbeno uokvirila i njegov život i njegovo pismo, Blecher je čitav svoj napor usmjerio upravo u razaranje mita o bolesti kao opunomoćenju umjetnosti i o patnji kao prilazu uzvišenom stvaralačkom stanju.

Max Blecher rođen je 1909. godine u Botoşanu, gradiću na sjeveroistoku Rumunjske, a umro u Romanu 1938. godine. Njegovo je djetinjstvo, prema svjedočanstvu sestre Dore Wechsler-Blecher, bilo sretno i bezbrižno te je Maniu, kako su Blechera odmilja zvali, u sigurnom i prosperitetnom obiteljskom okrilju (otac Lazăr bio je uspješan trgovac staklovinom) rano pokazao talent za pisanje, no već mu je u 19. godini dijagnosticirana tuberkuloza kralježnice (Pottova bolest), koja je odredila ne samo prostore njegovih budućih prebivališta (europski sanatoriji) već i književne prostore njegovih tekstova.

Studij medicine u Rouenu u Francuskoj prekida odlazak u prvi od sanatorija, u francuski Berck-sur-Mer na obali Atlantskog oceana, „grad nepokretnosti i gipsa“ , odakle šalje svoje prve radove u rumunjske časopise.
Prve tekstove, prozne skice, koje objavljuje 1930. u bukureštanskom časopisu Bilete de papagal (Karte papagaja), a koji uređuje znameniti rumunjski pisac Tudor Arghezi, potpisuje s „M. Blecher“ te će otad nadalje objavljivati pod skraćenim imenom. U Bercku upoznaje francuskog pisca Pierrea Mineta, koji ga uvodi u francuski nadrealizam i potiče da pošalje svoju pjesmu L’Inextricable position Andréu Bretonu, a koji je objavljuje u časopisu Le Surréalisme au service de la révolution.
Sljedeća lječilišna postaja je Leysin u švicarskim Alpama, gdje se Blecher kratko zadržava, nakon čega putuje u rumunjski sanatorij CTC u Techirghiolu, rumunjskom gradu na obali Crnog mora. Nakon Techirghiola slijedi „civilni“ boravak u Braşovu u Transilvaniji u kojem upoznaje rumunjskog pjesnika, jednog od najvažnijih predstavnika rumunjske avangarde, Gea Bogzu koji će odigrati najveću ulogu u formiranju Blecherova spisateljskog svjetonazora, a između dvojice pisaca razvit će se, kako svjedoči opsežna prepiska, duboko i doživotno prijateljstvo. Godine 1934. Blecher je debitirao knjigom pjesama Corp transparent (Prozirno tijelo), nakon čega se posvećuje radu na svom prvom romanu, Događaji u neposrednoj irealnosti (Întâmplării în irealitatea imediată, 1936).

Dok piše roman, Blecher se nalazi u domu sestre Fride, u Romanu, gradu svog djetinjstva. Uskoro seli, već dugo uglavnom u horizontalnom položaju, u kuću s terasom u Ulici Costache Morţun 4, gdje nalazi traženu osamu za rad, dotad prečesto prekidan rojem brižnih ljudi koji ga obilaze i nastoje mu ugoditi u bolesti. Objavljuje filozofske eseje, otkriva duhovnu privrženost Sörenu Kierkegaardu (esej Conceptul repetiţiei la Kierkegaard), vodi izdašnu prepisku s važnim književnim i kritičkim imenima u Rumunjskoj. Početkom 1937. izlazi njegov drugi roman, Inimi cicatrizate (Srca s ožiljkom), koji, kao i Događaje, kritika dočekuje s oduševljenjem. Slijedi posljednji posjet sanatoriju, Saint-Vincent de Paul u Bukureštu, kratko nakon kojega Blecher umire, 1938. godine, ostavivši nedovršenim roman Vizuina luminată (Osvijetljena jazbina). Ubrzo nakon smrti, a uslijed (književno)političkih okolnosti u Rumunjskoj, Blecher pada u zaborav.
(…)
Ulomak iz pogovora Ane Brnardić Oproiu

Roman Događaji u neposrednoj irealnosti M. Blechera bilo je nominiran za nagradu Kiklop, 2014 (uz Mate MARAS – John Milton: “Izgubljeni raj”, Školska knjiga, Zagreb 11/2013., i Dinko TELEĆAN – Robert Graves: “Pjesme: moj izbor”, Sandorf, Zagreb 12/2013) za prevodtelj/prevoditeljica godine.

O romanu su napisali Neven Vulić  (Moderna vremena), Milan Zagorac (GKR beta),  a prevoditeljica Ana Brnardić Oproiu je razgovarala s Gordanom Duhačekom o autoru i romanu za tportal

 

ULOMAK IZ ROMANA

 

U malenim i neznatnim predmetima: crno ptičje pero, trivijalna knjižica, stara fotografija s krhkim i zastarjelim likovima, koji kao da su patili od teške unutarnje boljke, fina pepeljara od zelene keramike u obliku hrastova lista, koja je vječito mirisala na ustajali pepeo; u jednostavnom i običnom sjećanju na naočale s debelim staklima starca Samuela Webera, u takvim sićušnim ukrasima i kućnim predmetima iznova pronalazim svu melankoliju svog djetinjstva i tu temeljnu nostalgiju uzaludnosti svijeta koja me salijetala sa svih strana poput vode s okamenjenim valovima. Puka tvar – u svojim dubokim i teškim slojevima zemlje, kamenja, neba ili vode, ili u svojim najnedokučivijim oblicima – papirnato cvijeće, ogledala, pikule sa svojim unutarnjim enigmatičnim spiralama, ili obojeni kipovi – uvijek me držala zatočenog u zarobljeništvu što se bolno sudaralo s njezinim zidovima i ovjekovječila je u meni, bez nekog smisla, bizarnu pustolovinu bivanja čovjekom.
Kamo god bih usmjerio svoju misao, naišao bih na predmete, nepokretne stvari poput zidova pred kojima sam trebao pasti poražen.
Mislio sam, užasnut njihovom raznolikošću, na beskrajne oblike tvari i čitave sam se noći vrpoljio, uznemiren nizovima predmeta koji su se beskonačno protezali u mojem pamćenju, poput pokretnih stuba koje bez prestanka odmotavaju tisuće i tisuće stuba.
Ponekad sam, kako bih zaustavio val stvari i boja koje su mi natapale mozak, zamišljao razvoj jedne jedine konture ili jednog jedinog predmeta.
Zamišljao sam, na primjer – i to kao pravi repertoar svijeta – lanac svih sjena na zemlji, neobičan i fantastičan pepeljasti svijet koji spava u podnožju života.
Crni čovjek, polegnut poput vela na travi, s tankim nogama koje su se izlile poput vode, s rukama od tamnog željeza, šećući kroz horizontalna stabla s golim granama.
Sjene brodova koje kližu po moru, nestalne i vodene sjene poput tuga koje dođu i prođu, izmičući po pjeni.
Sjene ptica koje lete, poput kakvih crnih ptica pridošlih s muljevitog dna, iz mračnog akvarija.
I osamljena sjena našeg okruglog planeta, izgubljena negdje u prostoru…
Nekad pak razmišljam o spiljama i šupljinama, od planinskih litica s njihovim vrtoglavim visinama sve do gipkih i toplih, neizrecivih, tjelesnih šupljina. Nabavio sam odnekud malu električnu svjetiljku i noću u krevetu, sluđen nesanicom i predmetima koji su ispunjavali sobu, stalno se pojavljujući, uvukao sam se pod pokrivač i napeto motrio, kao u nekoj vrsti privatnog studija bez svrhe, kutove plahte i male doline koje su se oblikovale između njih. Imao sam potrebu za preciznim i potanjim djelovanjem kako bih se donekle smirio. Moj me otac jednom našao usred noći dok sam pod jastucima pretraživao svjetiljkom te mi ju je oduzeo. Ipak, nije mi to spočitnuo niti me je izgrdio. Vjerojatno je za njega to otkriće bilo tako neobično, da nije našao ni riječi ni pouke koja bi se mogla primijeniti na takav slučaj.
Nekoliko godina poslije, u knjizi o anatomiji vidio sam fotografiju voštanog modela unutarnjeg uha. Svi kanali, sinusi i udubine bili su od čvrste tvari, oblikujući svoj pozitivan prikaz. Ta me se fotografija veoma dojmila, dovodeći me gotovo do stanja nesvjestice. Odjednom sam shvatio da bi svijet mogao postojati u punijoj realnosti, u pozitivnoj strukturi svojih spilja, tako da sve što je prazno postane puno, a da se postojeći reljefi pretvore u vakuume identična oblika, bez sadržaja, kao oni delikatni i čudnovati fosili koji u kamenu prikazuju tragove neke školjke ili lista koji su se s vremenom rastvorili, ostavljajući za sobom samo duboke i nježne otiske svojih kontura…
U takvom svijetu ljudi ne bi više bili tek višebojne mesnate izrasline, pune složenih organa koji trunu, nego čiste praznine, koje plutaju poput mjehura zraka u vodi, u toploj i mekoj tvari ispunjenog svemira. Bio je to moj unutarnji i bolni doživljaj kojem sam često svjedočio u adolescenciji, kad bih se, tijekom svojih beskrajnih skitanja, naglo budio usred strašnih usamljenosti, kada kao da su se ljudi i kuće oko mene odjednom zgusnuli u čvrstu i ujednačenu masu jedne jedinstvene tvari, u kojoj sam postojao tek kao običan vakuum koji se kretao ovamo-onamo bez smisla.

Skupovi predmeta oblikovali su krajolike. Dojam spektakularnosti pratio me posvuda zajedno s osjećajem da sve evoluira usred zbiljskog i tužnog prikaza. Kad bih ponekad umaknuo dosadnoj i mutnoj viziji bezbojnog svijeta, pojavio bi se njegov teatralni, pompozni i staromodni vid.
U okviru ovog općeg spektakla, postojali su drugi još nevjerojatniji spektakli koji su me više privlačili, zbog svoje artificijelnosti i zbog toga što glumci koji su ih igrali kao da su uistinu razumjeli smisao mistifikacije svijeta. Samo su oni znali da u spektakularnom i dekorativnom univerzumu život valja igrati lažno i umjetno.
Takve su spektakle imali kinodvorane i panoptikumi.
O, dvorana kinematografa B., dugačka i mračna kao uronjena podmornica! Ulazna su vrata bila prekrivena kristalnim ogledalima u kojima se odražavao dio ulice. Tako je na ulazu bila besplatna predstava, koja je prethodila onoj u dvorani, zadivljujući ekran u kojem se ulica pojavljivala u zelenkasto-snovitom osvjetljenju, s ljudima i kolima koji su se gibali u njegovim vodama poput mjesečara.
U dvorani je vladala smrdljiva i kiselkasta toplina kao u javnom kupatilu. Pod je bio od cementa, a stolci su, kad bi se pomicali, proizvodili škripu poput kratkih i očajničkih krikova. Ispred kino-platna skupina pekara i protuha krckala je sjemenke i glasno komentirala film. Tekstove na platnu sricalo je na desetke usana istovremeno, kao u večernjoj školi. Točno ispod platna svirao je sastav sačinjen od klaviristice, violinista i starca Židova koji je strastveno trzao žice kontrabasa. Starčeva je dužnost također bila proizvoditi različite zvukove koji se podudaraju s akcijom na platnu. Vikao je „kukuriku“ kad bi se na početku filma pojavio pijetao kinematografske tvrtke, a jednom, sjećam se, kad se prikazivao život Isusa, u trenucima uskrsnuća počeo je gudalom frenetično udarati po tijelu kontrabasa, imitirajući nebesku grmljavinu.
Dijelove filmova proživljavao sam nevjerojatno intenzivno, uživljavajući se u akciju kao pravi dramski lik. Mnogo puta mi se dogodilo da me film do te mjere obuzeo, da sam se odjednom mogao vidjeti kako šećem parkovima na platnu ili kako stojim naslonjen na ogradi talijanske terase na kojoj je patetično glumila Francisca Bertini, s raspletenom kosom i rukama nemirnim poput šalova.
Naposljetku, ne postoji jasna razlika između naše stvarne osobe i različitih naših unutarnjih imaginarnih osoba. Kad bi se u pauzi upalilo svjetlo, činilo se kao da se dvorana vraća odnekud izdaleka. U zraku je bilo nečeg kolebljivog i umjetnog, nečeg puno neizvjesnijeg i efemernijeg nego što je spektakl na platnu. Zatvorio bih oči i čekao dok mehanička škripa uređaja ne bi najavila da se film nastavlja; tada bih ponovno našao dvoranu u tami i sve ljude oko mene u svjetlu koje se odražavalo s platna, blijede i preobražene poput galerije mramornih kipova u muzeju pod mjesečevim osvjetljenjem usred noći.
Jednom je kinematograf zahvatio požar. Filmska je vrpca pukla i smjesta se zapalila, tako da su se za nekoliko sekunda na platnu pojavili plamenovi kao neka vrsta otvorenog upozorenja da kinematograf gori i, istovremeno, kao logični nastavak uloge kinematografskog uređaja da prikazuje „najnovije vijesti“ što ga je zbog velike težnje ka savršenstvu navelo da predstavi posljednju i najuzbudljiviju vijest, onu o vlastitom požaru. Sa svih strana prolomili su se krikovi i kratki povici poput pucnjeva pištolja: „Vatra! Vatra!“ Odmah zatim u dvorani je izbila takva buka da se činilo kako gledaoci dotad, u miru i tami, nisu činili ništa doli gomilali u sebi urlike i tutnjavu, poput mirnih i bezazlenih akumulatora koji eksplodiraju kad se prepuni njihov kapacitet.
Za nekoliko je minuta, i to prije nego što je pola dvorane bilo evakuirano, „požar“ bio ugašen. Ipak, gledaoci su nastavili vikati, kao da su morali isprazniti određenu količinu energije, nakon što je već oslobođena. Neka je gospođica, s obrazom napudranim kao gips, piskutavo vikala netremice me gledajući u oči, ne činivši nikakvih pokreta niti napravivši jedan korak prema izlazu. Mišićavi pekar, uvjeren u korisnost svojih snaga u takvim slučajevima, ali ipak ne znajući kako ih upotrijebiti, uzimao je drvene stolce jedan po jedan i bacao ih prema platnu. Odjednom se čula jaka i odjekujuća tutnjava: jedan je stolac nabasao na kontrabas starog glazbenika. Kino je bilo puno iznenađenja.

M. Blecher: Događaji u neposrednoj irealnosti
Izdavač: Edicije Božičević
Godina izdanja: 2014
Jezik: Hrvatski
Prijevod:Ana Brnardić Oproiu, Adrian Oproiu
Broj stranica: 96
Uvez: meki

 

 

Leave a Reply