Urmuz: Bizarne stranice

 

Smatran jednim od začetnika rumunjske avangarde, pretečom dadaista i nadrealistom in nuce, kao i jednim od preteča književnosti apsurda, Urmuz (pravim imenom Dem. Demetrescu-Buzău) rodio se u ožujku 1883. godine, u gradu Curtea de Argeş u Rumunjskoj, a umro je u studenom 1923. godine u Bukureštu. Iako, prema svjedočenju svoje obitelji, započinje pisati prozu 1907./1908, Urmuz je iza sebe ostavio tek osam kratkih priča i jednu anegdotu u stihu, dok su za njegova života, 1922. godine, objavljene samo dvije priče (Pirija i Stamate i Ismail i Turnavitu). Ostale priče objavljene su u različitim nakon autorove smrti, da bi ih 1930. rumunjski avangardni pjesnik Saşa Pană sabrao u knjigu koja je sadržavala i dotad neobjavljenu priču pod naslovom Fuksijada. Još jedan prozni refleksivni fragment, Malo metafizike i astronomije, objavljen je tek 1970, u izdanju koje je priredio također Saşa Pană.
Nalazeći se za života na književnoj margini, Urmuzov je značaj porastao nakon što je shvaćen kao preteča rumunjske avangarde, a njegov je opus naknadno uvršten u rumunjski književni kanon. „Urmuz je“, piše Eugène Ionesco, „uistinu jedan od prethodnika svjetskog književnog revolta, jedan od vizionara rasapa društvenih formi, oblika mišljenja i jezika na ovome svijetu, koji se danas, pred našim očima, apsurdno raspada, kao i junaci našeg autora.“ Izvršivši samoubojstvo (hicem u glavu), Urmuz je pridonio stvaranju mita o „prokletom pjesniku“ svoga vremena, slike tihog i zapostavljenog revolucionara.

(…)

 

 

Urmuz: Bizarne stranice, Litteris, 2014

S rumunjskoga preveli:
Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu

 

 

 

 

ISMAΪL I TURNAVITU

Ismaïl je sastavljen od očiju, zulufa i haljine i danas ga je teško pronaći.
Prije je rastao i u Botaničkom vrtu, a kasnije, zahvaljujući napretku moderne znanosti, uspjeli su proizvesti jednog kemijskim putem, uz pomoć sinteze.
Ismaïl ne šeće nikada sam. Ipak, može ga se naći oko pola pet ujutro, kako tumara cik-cak po Ulici Arionoaia, u pratnji jazavca za kojega je čvrsto vezan brodskim užetom i kojega noću jede sirovog i živog, nakon što mu prvo otrgne uši i iscijedi na nj malo limuna… Druge jazavce Ismaïl uzgaja u uzgajalištu koje se nalazi na dnu jedne jame u Dobrudži, gdje ih njeguje dok ne napune 16 godina i steknu obline, kada, zaštićen od bilo kakve kaznene odgovornosti, zlostavlja jednog po jednog, bez imalo grižnje savjesti.
Ne zna se gdje Ismaïl živi veći dio godine. Vjeruje se da počiva konzerviran u staklenci koja se nalazi na tavanu u domu njegova voljenog oca, simpatičnog starca s nosom provučenim kroz prešu i ograđenim ogradicom od šiba. Kažu da ga on, iz prevelike roditeljske ljubavi, drži tako izoliranog kako bi ga zaštitio od uboda pčela i naših korumpiranih izbornih običaja. Međutim, Ismaïl se uspijeva odande izvući na tri mjeseca u godini, u vrijeme zime, kad mu najveće zadovoljstvo pričinja odjenuti se u svečanu haljinu, sašivenu od suknenog prekrivača za krevet s velikim cvjetovima boje cigle te se nakon toga vješati o grede na raznim gradilištima, u dane kad se slavi žbukanje, samo zato da ga vlasnik ponudi kao nagradu i podijeli ga radnicima… Tako se on nada da će pridonijeti u određenoj mjeri rješenju pitanja radničke klase… Ismaïl prima i stranke, ali samo na vrhu brda pokraj uzgajališta jazavaca. Stotine kandidata za posao, financijsku potporu i drvo za ogrjev prvo se uvedu ispod ogromnog abažura, gdje su obvezni izleći, svatko ponaosob, oko četiri jajeta. Nakon toga ih se ubaci u gradonačelnikov kontejner za smeće te ih potom nevjerojatnom brzinom prema gore, do Ismaïla, prevozi njegov prijatelj, koji mu služi i kao salama, po imenu Turnavitu, čudan lik koji ima ružnu naviku da za vrijeme uspinjanja zahtijeva od kandidata da mu obećaju slati ljubavna pisma ili će ih inače prevrnuti.
Dugo vremena je Turnavitu bio tek običan ventilator u raznim prljavim grčkim kavanama u ulicama Covaci i Gabroveni. Ne mogavši više podnijeti miris koji je bio prisiljen ondje udisati, Turnavitu se dulje vrijeme bavio politikom te je tako uspio steći položaj državnog ventilatora, naime u kuhinji vatrogasne postaje “Radu-Vodă”.
Na jednom je plesnjaku upoznao Ismaïla. Nakon što mu je iznio bijednu situaciju u koju je dospio zbog tolike vrtnje, milosrdni ga je Ismaïl uzeo pod svoju zaštitu. Obećao mu je da će mu davati pola leja i jedan obrok po danu, dok će zauzvrat Turnavitu služiti kao sobar jazavcima te će također svako jutro presresti Ismaïla na Ulici Arionoaia i, praveći se da ga ne vidi, gaziti jazavcima po repu kako bi se poslije dugo ispričavao za nepažnju, a istovremeno Ismaïla gladiti po haljini četkicom umočenom u ulje repice, želeći mu sreću i blagostanje…
Sve kako bi ugodio svom prijatelju i zaštitniku, Turnavitu uzima jednom godišnje oblik kanistra i, ako je do vrha ispunjen plinom, započinje daleko putovanje, obično na otoke Mallorcu i Menorcu: uglavnom se ta putovanja sastoje od odlaska, vješanja nekog guštera o kvaku vrata Lučke kapetanije te povratka u domovinu…
Za jednog od tih putovanja, Turnavitu, kojega je mučila nepodnošljiva hunjavica, zarazio je u povratku sve jazavce toliko da, zbog njihova neprekidnog kihanja, Ismaïl nije više mogao koristiti njihove usluge kad je to želio. Zato ga je smjesta otpustio s posla.
Izvanredno senzibilne naravi, očajan i nemoćan da izdrži toliko poniženje, Turnavitu je krenuo sprovesti kobni plan samoubojstva, nakon što se pobrinuo da si iz usta izvadi sva četiri očnjaka…

Prije smrti se strašno osvetio Ismaïlu, sredivši da mu se ukradu sve haljine, te ih je, napunivši se plinom, zapalio u nekoj pustari. Sveden tako na bijedni slučaj, sastojeći se samo od očiju i zulufa, Ismaïl je još jedva uzmogao otpuzati do ruba uzgajališta jazavaca; ondje je pao u stanje oronulosti i u tom je stanju ostao do dana današnjega.

 

Urmuz: Bizarne stranice, Litteris, 2014

 

Leave a Reply