Cosmin Perța: Pjesme

COSMIN PERŢA rođen je 1982. U Vişeuu de Sus, u oblasti Maramureš u Rumunjskoj. Na Sveučilištu u Bukureštu priprema doktorat na temu istočnoeuropske fantastične književnosti. Objaviop je zbirke pjesama Zorovavel (2002), Glineni stražar (2006), Pjesma za Mariju (2007), Starac (2009) i Naricaljke i tužaljke (2009) te romane Događaji na rubu svijeta (2007) i Dvije pripovijesti (2010). U rumunjskim i međunarodnim medijima objavljeno je preko 200 kritika njegovih djela.

 

(1. bol)
Evo kako smrt dolazi šuljajući se;
kako se ljulja kao velika zelenkasta zvijer
i njezin urlik prolazi kroz skliske sobe.

Moj otac je dobro počeo.
Imao je isto toliko koža
koliko kakav ornitofag.
Njegovo sjećanje bilo je uvijek precizno i uvečer,
dodvoravao se kravljoj četvrti naslonjen na uličnu lampu.
Tako su mnogi počeli. Tako naši životi,
maleni i izobličeni kao na seoskom sajmu,
bili su ekspresivni;
bili su postojani i bolni kao rasplodni konj.

Srce mojeg oca, mlada nevjesta na silu skrivena
u bivšem mlinu na trgu.

Zaboravio sam na njega neko vrijeme. Njegova krv u nekoliko
kristalnih bočica, osušena u kutu moje stare
mansarde u Gheorgheniu –
nije mi značila više
ništa.

I doista, zaboravio sam na nju tako dobro da tek sada
moje mekano i plavkasto meso povraća snagu.

Tada je započela šizma; rođenje hromog psa – očevo neprekidno prekoravanje.

Ondje, njegovi nokti skvrčeni i crni
kao kos u svibnju počeli su preturati po toploj i uljastoj zemlji;
svakim člankom prsta bliže meni; sa svakim slojem
kože bliže Njoj.

Htio bih pouzdano znati u kojem su se trenutku toga
dana zrakoplovi zaustavili na nebu i njihova hladna usta
od metala odlučila snažno zaurlati prema dolje;
zgrčiti se poput ranjena tuljana,
puhnuti kao ljubičasta mačka.
Njegove ruke umalo proklijaše u toploj i uljastoj zemlji,
a gledan odozgo ostatak tijela činio mu se beskorisnim.

Tada sam shvatio debelog madagaskarskog crva,
bijelog europskog crva, smeđeg australskog crva,
crva svih crvā i druge crve.
Shvatio sam tugu njihovih osamljenih šetnji
kroz staklastu ispucalu zemlju, dobrotu njihovih gladnih razjapljenih usta,
mirnoću njihove žive utrobe.

Evo kako smrt dolazi šuljajući se.
Moj otac je počeo dobro,
hodao je ljuljajući se i zureći preda se.
Mogli bismo reći da je ondje
sve započelo.

Latice mesa između latica cvijeća.

Poput vijka, mali i mutirani mozak se uvrće
u koštanu srž.
Dobiva cvjetove plijesni i gnoji se.
Kao bušilica Bosch prodire u lubanju
i on, mozak, ondje zauzima tron.
Stvara si carstvo
prema svim arhitektonskim i društvenim normama
sve dok njegovo žezlo ne padne,
ruka se uhvati nemoćno o čeljust i vuče
i vuče
sve dok se čeljust ne odvoji i druga čeljust
puno vjernija zauzme njezino mjesto.
Sve dok usta s novom čeljusti ne budu služila više samo za jelo,
a on, mali i drski mozak, iznova se ne povuče u koštanu srž
i započne novu konstrukciju,
prividno tajnovitiju.
Latice mesa između latica cvijeća.

Pao sam kao crvena muha,
kao vinska mušica u njegovu srebrnu mrežu.
Kao komarac u zlatni naprstak s krvlju,
Kao osa u željezni naprstak s mlijekom.

Oprost dolazi tek rijetko i sve noći prije njega čine se izgubljenima.
Njegovi deformirani gležnjevi probijaju zrak poput metka;
režu ga i raskoljuju sve do korijena klina.
Oprost ne dolazi bilo kada, a kada dođe,
malo njih klekne i zatraži od Njega oprost u ime oca.
Tako je učinio i on:
tenisice smežurane od puta, majica lacoste,
meso na kostima, kosti na srcu.
Ovdje je počeo pravedan nož žuči rezati.
Ondje smo i mi došli
i otišli.
U kukavičjem gnijezdu nema ptića. Njihova je majka otišla u Veneciju
i za njom ostalo je perje i krljušti.
Od krljušti napravit ćemo praćku, od perja zrakoplov,
i on će letjeti a praćka će gađati.
Ponekad povraćamo prije smrti.

Moj otac je pomaknuo desnim prstom.
Moja moć ostaje netaknutom.
Moj štit, njegova mirnoća;
njemu s lijeva nebo,
meni s lijeva, Ona.
(iz zbirke Santinela de lut, /hrv. Glineni stražar/ izd. Vinea, 2006)

 

Pjesma za Adriana
Moj prijatelj stoji sam.
Sam, točno na sredini trga Mărăşti.
30 je koraka između mene i njega, moga dobrog i voljenog prijatelja.
I zelenilo pokriva moje oči.
Otežalo zelenilo, sočno.

Moj dragi prijatelj,
s kojim sam odrastao i plakao.
S kojim sam igrao nogomet i poker,
s kojim sam kriomice noću pio rakiju
i vrebao Danusiju dok se kupala
verući se po sanducima u drvarnici.

Moj blaženi prijatelj
s kojim sam išao u gljive
i napijao se i kotrljao mokar
kližući se po kamenju u potoku,
po grobu starca Chifora
svježe pokrivenu narcisama.

On, s kojim sam se smijao dok smo pucali
kroz travu visoku kao ograda,
samo je 30 koraka udaljen.
Stoji sam i nepomičan na trgu Mărăşti.
U desnoj ruci mu boca pepsija,
u lijevoj mu kutija pall malla.

Ni traga osmijehu ili uzdahu.
Ni trzaja u očima,
samo nepokretna tuga, poput prtljage,
poput komada mesa.

Ništa mi ne pada na pamet,
ni trag govora ili hrabrosti.
Samo mi s kišne kabanice curi bjelkasta kap
i ostajem obješen na samo 30 koraka.

(iz zbirke Cântec pentru Maria /hrv. Pjesma za Mariju/, izd. Vinea, 2007)

 

Tužaljka
Snažan sam, snažan i mlad,
odrastao sam u sniježnom selu,
s ispremještanim šumama
koje su dosezale prag,
odrastao sam sâm i gol,
s voćnjakom, drvenom puškom i djedom
bijelim kao što su mliječne zore
koje su ulazile jutro za jutrom kroz otvorena vrata
sve do mojeg kreveta.

Mlad sam, mlad i kukavica,
i to stoga što sam rastao
skriven, divalj, jer sam ondje
do škole hodao kroz šumu,
a na povratku miris zvijeri,
otopljena snijega ispod golema i topla krzna zvijeri
lijepio mi se za nosnice kao drugo čulo,
koje me tjeralo da se krećem puno brže
i budem puno sigurniji u sebe
i svaka slomljena grančica, svaki let šišmiša
bili su tako blizu
da sam ih mogao zagristi
zagristi,
zagristi snažno prije nego zaurlam,
tako blizu i živ bio je svaki dah
malih bića i zvijeri
da sam ih nosio sa sobom onkraj drvenih vrata kuće,
onkraj djedove oštre bradve,
onkraj bakinih hladnih milovanja,
sve do počinka, sve do moždine sna koji me obavijao
poput golema korijena jasena koji skriva šuškanje zmija.

Mlad sam, snažan i mlad,
i to samo stoga što sam vidio krv u pravo vrijeme,
kako pažljivo istječe u zemlju,
samo zato što sam vidio ruke snažnog i napaćenog čovjeka,
bez snage, u pravo vrijeme, samo zato što
tada ništa nije uzalud izgubljeno,
nego je u tom mjestu u početku je naraslo drvo,
poslije se spustio miris
i uokolo se snažna buka začula
izravno iz pluća
i razasipala se kao magla
u srca stvari,
u travu, u šumu, u kukce i cvijeće
u taj svijet zelen zelen i svijetao
ovijen zimom i čežnjom.

(iz zbirke Bocete şi jelanii /hrv. Naricaljke i tužaljke/, samizdat, Biblioteca de poezie, 2009)

 

Naricaljka
Dugačka jata pataka izmjenjuju se neprestance na horizontu
i ovaj bezizlazan mir.

Život je bio miran u početku, u malenom planinskom selu, blizu Ukrajine,
ondje gdje petrolej zovu uranij
a plin drvo, gdje se magla rasprostire koliko pogled seže
kao blagoslov.
Bio sam razmaženo dijete koje je vjerovalo u čuda
iako ondje čuda nije bilo baš na svakom koraku.

Majka se dugo zadržavala u mojim mislima, iako je otišla čim sam se rodio,
otac je bio pripovijest s otuđenicima,
s jagodama i divljim gljivama, staklenim travama,
koju sam rijetko govorio i samo kako bih se ohrabrio,
osim toga kako je svijet bio slastan,
iako zapravo ja svijet nisam volio kako treba.

Imao sam također i djeda i baku i bilo mi je dobro dok su još bili živi,
potom, iznenada, velika voda, crna kao ugarak,
ukaljana kao izmet, pokrila je sve
i uzela me sa sobom. Kao košmar moje ruke, kao košmar moje meso.
Počeo sam se moliti, batrgati se, vikati i plakati
i izišao sam i odanle, iz mulja, puno dulji nego kad sam ušao,
i čudio sam se da, s vremenom, uokolo više nije bilo ničega.

(U djetinjstvu prolazio sam kroz široke hodnike od trave i jutarnje sunce mi se otkrivalo kao patuljak što se šulja u granama jabuke. Ondje je bio snažan miris kojeg se sjećam u određenim trenucima, ali ga ne bih mogao prispodobiti ničemu. Sunce, ljeto i kiša, trava raste prekomjerno u ovakvim vremenima, ali nitko se više ne bi mogao sjetiti.)

Završio sam školu, neku vrstu škole, rekao bih,
moj život bio je podijeljen između birtije, ljudi i knjiga
tako ravnomjerno da sada, premećući po sjećanju,
ne bih mogao točno reći je li to bilo san ili java.
Neka vrsta oklijevanja, neka vrsta malaksalosti, koja te obuhvaća i više te ne pušta,
koja te obuhvaća i obavija i zateže se svakim danom sve više
sve dok više nemaš odakle pobjeći:
svijet je prepun trbuh koji izlijeva žuč i slezenu.

Ljudi, knjige i alkohol, u jednakim količinama,
precizno raspodijeljene dan za danom, točno koliko ustreba,
ništa za sutra, ništa za mene. Toliko.

(Probudio sam se jedno jutro obliven znojem i obavijen smradom. Moje tijelo činilo se kao tijelo mučenika, ljuljalo se samo ovamo-onamo, pilo je šalicu vode, vraćao se natrag. Na stropu, čovjek malen kao osa čitao je Evanđelje po Marku. Velika voda se tada otvorila iz mojih usta i mojeg srca i razlila se na pod.)

Potom sam se udaljio od svega ovoga.
“Ponavljanje je stilska figura mrtvoga čovjeka”,
eto dakle, eto dakle:
na mojim prsima mrtav konj,
na mojim prsima moj znoj poput ogranka bršljana.

(Vlak se zaustavlja na stanici i vrata se otvaraju. Na vratima stojim ja, pušim, pijem pivo i smijem se. Neki čovjek pokušava provući glavu pokraj mene, kroz vrata, grubo ga odgurujem i potiskujem natrag, ovo je moja stanica, kažem, ovo su moji prijatelji. Silazim i pružam ruke kao vješala, silazim i želim te uhvatiti, čovjek se iskobelja dolje preplavljen bolju, žao mi je i okrećem se zabrinuto. Tri žene te promatraju kroz prozor onako kako sam i ja tebe promatrao prije, u pozadini noć se cijedi preko istrošene vretenaste žarulje. Čovjek veličine ose išuljava se iz mojeg mesa, kao lud mlatara rukama, muči se svojski, hvata se trbuha, odjeće, brade, vrata, penje mi se na rame, i čita iz Evanđelja po Luki. U daljini, zvižduk.)

Ova tišina poput vinove loze izrasle iz jezera.
(Iz azimuta veliki brodovi nakrcani benzenom i apsintom približavaju se našim lukama. Mornari traže duhan po džepovima i pljuckaju dvopek. Iz azimuta brodovi veliki nose prema nama neviđene terete brlje i benzena.)

Moj život broji dvadeset pet i pol godina,
vidio sam mnogo od onoga što je bilo za vidjeti, a što je preostalo nema puno smisla,
nekoliko liski pognuto se približava obali
a njihovo perje, evo, naslada boja.

(U Shangrili postoji kuća, zidovi joj od mirhe, grimiznog kamena i tamjana, ondje, u tami, uvijek se čini kao da je ondje još netko, ali nije tako, na kaldrmi stoji čovjek usta punih plamenja, njegove desni više nisu upotrebljive, naborane i izgorjele kao nakon dugog rata razjapljuju duboke i zagušljive rupe, toliko da se izgubiš i plačeš, samo oči, sirote one, još ponekad zasvjetlucaju, dopuštajući da se vide poluprozirne plijesni koje rastu u očnim šupljinama. Čovjek malen kao nokat izlazi iz mene poput pedantnog pauka i nastanjuje prazne oči, mali čovjek, nemaš ga što vidjeti, čita iz Evanđelja po Pavlu i velika je tišina u ovim trenucima u Shangrili.)

(iz zbirke Bocete şi jelanii / hrv. Naricaljke i tužaljke /, samizdat, Biblioteka poezije, 2009)

 

Poema o usamljenosti
Prošlo je vrijeme prosvjetljenja,
ostalo je samo vrijeme kajanja
i boli.

Ne znam više tko sam,
ne znam više što želim,
ništa u meni više nije važno.
Pokušavam se prisjetiti, rekonstruirati se, ali

ovi prijatelji nisu moji prijatelji,
nego su tek praskovi mladosti od nekoć.

Mutna sjećanja mi burkaju um,
i nemoćno je meso u kojem sam odrastao,
u kojem sam bolovao, u kojem sam odrastao,

na njegovu mjestu su se stvrdnula krila od kamena
i zloća
i ne mogu se uzdići iz zemlje.

Maslačak si puše sjeme
u kolutovima paperja.
Plači, majko, plači, tvoj sin je nemoćan,
u njegovu mozgu živi djetlić.

Žvačem kosti ribe i papagaja,
mičem jezikom sve brže, sve bolje,
amplituda mojih usta je sve veća
i kosti mi bodu nepce, izlaze mi kroz obraze,
kosti našiljene, tanke, kao moje luđačko žalovanje.

Najstrašnija uobrazilja uma:
napuštanje.
Poluprozirne žabe mi izlaze iz usta,
u mojoj utrobi mogu se naslutiti njihove utrobe,
a u njihovim se utrobama jasno vide riječi proteklih dana.
Htio bih eksplodirati u trenutku,
nestati posvema iz svijeta,
ne ostavljajući traga,
nikakvoga sjećanja.

Samo otegnuta molitva,
nogu zalijepljenih za linoleum,
bez zraka, bez vode,
ispunjuje me suzama.
Sve što jesi
jest u svemu što može iznenada nestati.

Potonut ćeš kao kamen
u hladnoj vodi, mirno, razborito i pomračeno
i kad ćeš hjeti izići
bit ćeš novi čovjek.
Daleko od svijeta, daleko od Boga.

Ništa te ne može spasiti,
ništa me ne može spasiti,
samo zaborav.
Svakim dahom izdišem slatkast miris tjemena novorođena djeteta,
Svakim malim korakom ispod ruke raste mi grančica
limunova stabla. Tisuće limuna oko mojih nogu,
tisuće limuna između vas i mene.

Najstrašniji predosjećaj,
napuštanje.
Moj prijatelj Adrian još ponekad žali za mnom u snu,
i ja ga osjećam, ali ne činim isto,
ja se vrtim, kažem, ma pusti me, nemoj više toliko žaliti za mnom,
jer ja za njim nikada ne žalim,
on je cjelovit čovjek kojeg bol ne može doseći.

Ja sam prosječan,
takav sam uvijek bio,
ne ističem se ni u čemu.

Ne pišem predobro,
ne čitam puno,
nisam uopće ono što nazivamo intelektualcem.

Previše gledam televiziju,
igram igrice na kompjutoru,
površan sam.

Jednom riječju,
nitkov,
niškoristi, to sam ja.

Pijem pivo, votku, whisky, konjak,
bijelo vino, crno vino,
ne biram.

Sviđa mi se izmišljati,
pretjerivati, preuveličavati, krivotvoriti,
uvećavati, kititi, začinjati
gotovo sve.

Ne lažem, ne, uopće,
samo prepričavam, samo prevodim,
samo prenosim sve u svoju stvarnost,
osobnu.
Nježniju i hladniju
od nježne i hladne stvarnosti.

Ja sam crv,
smeće, promašaj,
priglup sam,
takav sam uvijek bio.
Komotan sam,
dobronamjerni klevetnik,
tašt
i ponekad zavidan.

Nisam ništa.

Rabelais je bio meni nalik,
Montesquieu je bio meni nalik,
Gogolj je bio meni nalik,
ali ja sam, jer sam im nalik, kreten.

Ponekad sanjam svog prijatelja Adriana,
šećemo zajedno poljem makova,
on nosi zelenu košulju,
ja plavu,
vučem ga kroz cvijeće i davim.

On je odrastao, inženjer je,
ja sam ostao isti deran,
nosim istu plavu košulju,
šećem kroz iste makove,
ponekad, iz usamljenosti,
vučem se kroz cvijeće i davim se.

Prošlo je vrijeme prosvjetljenja,
ostalo je samo vrijeme opraštanja,
upijanje močvarnih voda u močvaru,
do isušenja,
dok se na dnu močvare,
kroz trave i blatne crviće
ne nazre jasno glava janjeta,
savršeno očuvana, još s runom,
s mekanim parošcima i plavim, staklenim očima.

Zovem se Cosmin Perţa,
imam 27 godina, metar i 86,
94 kilograma,
40 centimetara opseg desnog bicepsa,
39 opseg lijevog
i, uza sve to,
iz nesretna slučaja,
ne mogu se obuzdati da ne zaplačem.

U ovo vrijeme mogao sam loviti medvjede,
mogao sam raditi u rudniku,
mogao sam biti kuhar i kuhati jela za desetke osoba
mogao sam se igrati sa svojom kćerkicom
ali ne, ja sam osuđen biti u proturječju sa životom,
biti što nesuvisliji
i dane i dane prije toga neprekidno razmišljati i pisati
i ta strašna buka koja mi ispunjava glavu,
i te ruke napravljene za bilo što drugo
i ta bujica smrada dobro destilirana koja mi izlazi na nosnice
kada govorim.

Najgori predosjećaj:
usamljenost.

(iz zbirke Bătrânul /hrv. Starac/, Charmides, 2009)

 

Preveli s rumunjskoga: Ana i Adrian Oproiu

Leave a Reply